Odgovornost ti nitko ne može dati. Odgovornost moraš uzeti sam.

Bio je kišni ponedjeljak poslije svatova i vozili smo se prema Zagrebu gdje me čekao razgovor za razvojno-prodajnog inženjera u Tehno-dom-u.  Dragica je bila za volanom dok sam ja naivno prolazio kroz neke skripte kako bi se što bolje pripremio za razgovor.

Prvi dio razgovora je prošao odlično i htjeli su mi pokazati što bi bile moje obaveze ukoliko me zaposle. Prije nego smo krenuli u obilazak ureda i proizvodnje zamolio sam ih da pričekaju da odvezem Dragicu u Arenu jer je čekala u autu (nismo znali da razgovori za posao toliko dugo traju).

Kada sam se vraćao autom nazad na razgovor osjećao sam neobičan mir. Kao da je sve baš onako kako treba biti i da jednostavno nemam što izgubiti. Tko još dobiva posao od prvog pokušaja? Ne samo prvog razgovora, nego i prvog poslanog životopisa. To je bilo nerealno za očekivati pa zato i nisam.

Nakon što su mi objasnili što bi bile moje obveze, pitali su me da li ja to mogu. Odgovorio sam da, nakon toga su mi ponudili posao i pitali kad mogu početi!

Jedan od najljepših i najtežih trenutaka u životu je bio kada sam govorio Dragici da sam dobio posao i da se selimo u Zagreb. Najljepši zato što smo iz prve uspjeli ono što smo planirali godinama, a najteži zato što smo morali otići iz Slavonije.

Volim svoje roditelje, braću, sestre i sve one koje sam ostavio u Sikirevcima. Nikad neću zaboraviti što su mi sve omogućili i koliko su mi u životu pomogli. Bilo je teško otići iz mjesta kojeg sam zvao domom u nepoznato, ali to sam morao napraviti.

Nisam si želio priuštiti da u 70-ima razmišljamo o tome kako bi naš život izgledao da smo otišli. Nisam nas htio dovesti u situaciju gdje svjesno ili nesvjesno krivimo druge za neuspjehe ili propuštene prilike.

Želio sam nas dvoje, ne protiv, nego za cijeli svijet i zato smo morali preuzeli odgovornost…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *